Kada ljudi razmišljaju o upravljanju čvrstim otpadom, vjerovatno ga povezuju sa smećem koje se odlaže na deponije ili spaljuje. Iako takve aktivnosti čine važan dio procesa, niz elemenata je uključen u stvaranje optimalnog integriranog sistema upravljanja čvrstim otpadom (ISWM). Na primjer, tehnike obrade djeluju na smanjenje volumena i toksičnosti čvrstog otpada. Ovi koraci ga mogu pretvoriti u pogodniji oblik za odlaganje. Metode tretmana i odlaganja otpada biraju se i koriste na osnovu oblika, sastava i količine otpadnog materijala.
Evo glavnih metoda obrade i odlaganja otpada:
Termička obrada
Termička obrada otpada odnosi se na procese koji koriste toplinu za obradu otpadnih materijala. Slijede neke od najčešće korištenih tehnika termičke obrade otpada:
Spaljivanje je jedan od najčešćih tretmana otpada. Ovaj pristup uključuje sagorevanje otpadnog materijala u prisustvu kiseonika. Ova metoda termičke obrade se obično koristi kao sredstvo za povrat energije za električnu energiju ili grijanje. Ovaj pristup ima nekoliko prednosti. Brzo smanjuje količinu otpada, smanjuje troškove transporta i smanjuje štetne emisije stakleničkih plinova.
Gasifikacija i Piroliza su dvije slične metode, koje razlažu organske otpadne materijale izlaganjem otpada niskim količinama kisika i vrlo visokoj temperaturi. Piroliza ne koristi apsolutno nikakav kiseonik, dok gasifikacija dozvoljava veoma malu količinu kiseonika u procesu. Gasifikacija je povoljnija jer omogućava procesu sagorevanja da povrati energiju bez izazivanja zagađenja vazduha.
Otvoreno sagorijevanje je naslijeđeni termički tretman otpada koji je štetan po okoliš. Spalionice koje se koriste u takvom procesu nemaju uređaje za kontrolu zagađenja. Oni oslobađaju tvari kao što su heksaklorobenzen, dioksini, ugljični monoksid, čestice, hlapljiva organska jedinjenja, policiklična aromatična jedinjenja i pepeo. Nažalost, ovu metodu još uvijek praktikuju mnoge lokalne vlasti na međunarodnom nivou, jer nudi jeftino rješenje za čvrsti otpad.
Deponije i deponije
Sanitarne deponije predstavljaju najčešće korišteno rješenje za odlaganje otpada. Ove deponije su poželjne da eliminišu ili smanje rizik od opasnosti po životnu sredinu ili javno zdravlje usled odlaganja otpada. Ove lokacije se nalaze tamo gde karakteristike zemljišta rade kao prirodni tampon između životne sredine i deponije. Na primjer, područje deponije može se sastojati od glinenog tla koje je prilično otporno na opasan otpad ili je karakterizirano odsustvom površinskih vodnih tijela ili niskim nivoom vode, što sprečava rizik od zagađenja vode. Korištenje sanitarnih deponija predstavlja najmanji zdravstveni i ekološki rizik, ali je trošak uspostavljanja takvih deponija relativno veći od drugih metoda odlaganja otpada.
Kontrolisane deponije su manje-više iste kao i sanitarne deponije. Ove deponije ispunjavaju mnoge zahtjeve za sanitarnu deponiju, ali mogu nedostajati jedan ili dva. Takve deponije mogu imati dobro planiran kapacitet, ali ne i planiranje ćelija. Možda neće postojati ili djelomično upravljanje plinom, osnovno vođenje evidencije ili redovno pokriće.
Bioreaktorske deponije rezultat su nedavnih tehnoloških istraživanja. Ove deponije koriste vrhunske mikrobiološke procese da ubrzaju razgradnju otpada. Kontrolna karakteristika je kontinuirano dodavanje tekućine kako bi se održala optimalna vlaga za mikrobnu probavu. Tečnost se dodaje ponovnom cirkulacijom procjedne vode sa deponije. Kada količina procjedne vode nije adekvatna, koristi se tečni otpad kao što je kanalizacijski mulj.
Bioremedijacija
Bioremedijacija koristi mikroorganizme za razgradnju i uklanjanje zagađivača iz kontaminiranog tla ili vode. Često se koristi za tretiranje izlijevanja nafte, industrijskih otpadnih voda i drugih oblika zagađenja. Uobičajeno za kontaminirana mjesta i određene vrste opasnog otpada.
Kompostiranje je još jedna najčešće korištena metoda zbrinjavanja ili tretmana otpada, a to je kontrolirana aerobna razgradnja organskog otpadnog materijala djelovanjem malih beskičmenjaka i mikroorganizama. Najčešće tehnike kompostiranja uključuju statično kompostiranje na hrpama, kompostiranje od štetočina, kompostiranje u traci i kompostiranje u posudi.
Anaerobna probava također koristi biološke procese za razlaganje organskih materijala. Anaerobna digestija, međutim, koristi okruženje bez kiseonika i bakterija za razlaganje otpadnog materijala pri čemu kompostiranje mora imati vazduh da bi omogućio rast mikroba.
Važno je uzeti u obzir specifične karakteristike otpada, ekološke propise i lokalne uslove prilikom odabira odgovarajuće metode tretmana i odlaganja otpada. Integrisani sistemi upravljanja otpadom koji kombinuju više metoda često se koriste za efikasno rešavanje različitih tokova otpada. Osim toga, svijest javnosti i učešće u naporima za smanjenje otpada i recikliranje igraju ključnu ulogu u održivom upravljanju otpadom.
Vrijeme objave: 20.12.2023