Kada ljudi razmišljaju o upravljanju čvrstim otpadom, vjerovatno ga povezuju sa smećem koje se odlaže na deponije ili spaljuje. Iako takve aktivnosti čine važan dio procesa, u stvaranje optimalnog integrisanog sistema upravljanja čvrstim otpadom (ISWM) uključen je niz elemenata. Na primjer, tehnike tretmana djeluju na smanjenje količine i toksičnosti čvrstog otpada. Ovi koraci mogu ga transformisati u pogodniji oblik za odlaganje. Metode tretmana i odlaganja otpada biraju se i koriste na osnovu oblika, sastava i količine otpadnih materijala.
Evo glavnih metoda tretmana i odlaganja otpada:
Termička obrada
Termički tretman otpada odnosi se na procese koji koriste toplotu za tretman otpadnih materijala. U nastavku su navedene neke od najčešće korištenih tehnika termičkog tretmana otpada:
Spaljivanje je jedan od najčešćih načina obrade otpada. Ovaj pristup uključuje sagorijevanje otpadnog materijala u prisustvu kisika. Ova metoda termičke obrade se obično koristi kao sredstvo za iskorištavanje energije za električnu energiju ili grijanje. Ovaj pristup ima nekoliko prednosti. Brzo smanjuje količinu otpada, smanjuje troškove transporta i smanjuje štetne emisije stakleničkih plinova.
Gasifikacija i piroliza su dvije slične metode, a obje razgrađuju organski otpad izlaganjem otpada malim količinama kisika i vrlo visokoj temperaturi. Piroliza uopće ne koristi kisik, dok gasifikacija omogućava vrlo malu količinu kisika u procesu. Gasifikacija je povoljnija jer omogućava procesu sagorijevanja da povrati energiju bez zagađenja zraka.
Spaljivanje na otvorenom je zastarjeli termički tretman otpada koji je štetan za okoliš. Spalionice koje se koriste u takvom procesu nemaju uređaje za kontrolu zagađenja. Ispuštaju tvari poput heksaklorobenzena, dioksina, ugljičnog monoksida, čestica, isparljivih organskih spojeva, policikličkih aromatskih spojeva i pepela. Nažalost, ovu metodu još uvijek primjenjuju mnoge lokalne vlasti širom svijeta, jer nudi jeftino rješenje za čvrsti otpad.
Deponije i odlagališta otpada
Sanitarne deponije pružaju najčešće korišteno rješenje za odlaganje otpada. Ove deponije su poželjne kako bi se eliminirao ili smanjio rizik od opasnosti po okoliš ili javno zdravlje uslijed odlaganja otpada. Ove lokacije se nalaze tamo gdje zemljišni elementi djeluju kao prirodni tampon-zone između okoliša i deponije. Na primjer, područje deponije može se sastojati od glinenog tla koje je prilično otporno na opasan otpad ili ga karakterizira odsustvo površinskih voda ili nizak nivo podzemnih voda, što sprječava rizik od zagađenja vode. Korištenje sanitarnih deponija predstavlja najmanji rizik po zdravlje i okoliš, ali su troškovi uspostavljanja takvih deponija relativno veći od drugih metoda odlaganja otpada.
Kontrolisana odlagališta otpada su manje-više ista kao i sanitarna odlagališta. Ova odlagališta ispunjavaju mnoge zahtjeve za sanitarna odlagališta, ali im mogu nedostajati jedan ili dva. Takva odlagališta mogu imati dobro planiran kapacitet, ali ne i planiranje ćelija. Može postojati djelimično ili potpuno neuređeno upravljanje plinom, osnovno vođenje evidencije ili redovno pokrivanje.
Bioreaktorske deponije su rezultat nedavnih tehnoloških istraživanja. Ove deponije koriste superiorne mikrobiološke procese za ubrzavanje razgradnje otpada. Kontrolna karakteristika je kontinuirano dodavanje tečnosti kako bi se održala optimalna vlažnost za mikrobnu digestiju. Tečnost se dodaje recirkulacijom procjednih voda sa deponije. Kada količina procjednih voda nije dovoljna, koristi se tečni otpad poput kanalizacionog mulja.
Bioremedijacija
Bioremedijacija koristi mikroorganizme za razgradnju i uklanjanje zagađivača iz kontaminiranog tla ili vode. Često se primjenjuje za tretiranje izlijevanja nafte, industrijskih otpadnih voda i drugih oblika zagađenja. Uobičajena je za kontaminirana mjesta i određene vrste opasnog otpada.
Kompostiranje je još jedna najčešće korištena metoda odlaganja ili tretmana otpada, a predstavlja kontroliranu aerobnu razgradnju organskog otpadnog materijala djelovanjem malih beskičmenjaka i mikroorganizama. Najčešće tehnike kompostiranja uključuju statičko kompostiranje u hrpama, kompostiranje od štetočina, kompostiranje u redovima i kompostiranje u posudama.
Anaerobna digestija također koristi biološke procese za razgradnju organskih materijala. Međutim, anaerobna digestija koristi okruženje bez kisika i bakterija za razgradnju otpadnog materijala, dok kompostiranje zahtijeva zrak kako bi se omogućio rast mikroba.
Prilikom odabira odgovarajuće metode tretmana i odlaganja otpada, bitno je uzeti u obzir specifične karakteristike otpada, propise o zaštiti okoliša i lokalne uvjete. Integrirani sistemi upravljanja otpadom koji kombiniraju više metoda često se koriste za učinkovito rješavanje različitih tokova otpada. Osim toga, javna svijest i sudjelovanje u naporima za smanjenje otpada i recikliranje igraju ključnu ulogu u održivom upravljanju otpadom.
Vrijeme objave: 20. decembar 2023.